Dobar dio skradinskog kraja predstavio sam u putopisu iz Nacionalnog parka „Krka“, na koji je bilo i komentara tipa „pa gdje je Skradin, ima zanimljivog i izvan Nacionalnog parka“. Radi se samo o tome da se dobar dio Nacionalnog parka „Krka“ nalazi na području općine Skradin, a Park sam želio prikazati posebno. Skradin naprosto i bez Parka ima dovoljno zanimljivog.

Skradin je malo mjesto, a da bi se vidio kao na dlanu, svaka veća zgrada, sve važnije ulice, svaki krupniji detalj, dovoljno je popeti se na utvrdu Turina. S obzirom na činjenicu da u gradu živi svega nešto malo manje od 600 stanovnika, a brojka je u laganom, ali stalnom padu, moglo bi se, uz malo strpljenja, s Turine, kome je do toga, vidjeti i sve Skradinjane.

Prvotnu utvrdu na ovom mjestu gradili su, kažu povjesničari, Liburni, susjedi Histra, Delmata i Japoda, a na nju se, stolujući upravo u Skradinu, „naslonio“ ban Pavle I. Šubić Bribirski (1273.-1312.). Skradin sam inače posjetio prošlog ljeta, dok su na Turini – ne znam kako je sad – trajali radovi na obnovi pa bi se moglo reći da su se sadašnji gradski oci „naslonili“ na kneza Pavla. Kamenje stepeništa „uronjeno“ u rijetki beton, po betonu crvenim slovima ispisani brojevi, a šta znače, znaju oni koji vode obnovu. Isto je i s potpornim zidom uz prilazni put, a oko glavne kule i okolnih zidova rasprostrte gomile kamenja. U kuli samo jedna plastična stolica, donio je, bit će, poslovođa, nije na ovdašnjoj vrućini lako stojeći gledati zidare i irgete kako se znoje :)

Nakon što sam bacio pogled na sve strane i zumom dozvao sve važnije detalje, mogu se spustiti u grad. Usput ću naići na nešto za što nemam pravo ime, na neku vrstu oglasne table, ali samo za jedan predmet, i to sudski, navodnu otimačinu zemlje. Lik koji se smatra oštećenim izložio je 16 dokumenata, takoreći čitav sudski spis, na uvid prolaznicima, plus je još jedan, valjda glavni, zalijepio na poštanski sandučić. U pitanju su neki Bačići, ima teških riječi, ispisanih debelim flomasterom, i trebalo bi ostati par sati kako bi se sve razoputilo. Nisam ovdje zbog toga, ovako nabrzinu samo primjećujem da je kuća svaki put „kuča“ i da se na nekoliko mjesta spominje avlija.

M.J. | Bljesak.info / Sjećanje na Rustem-pašu Opukovića

Turcizmi posvud u Bosni su normala, u dobroj mjeri i u Hercegovini, ali otkud u Skradinu? Valjda otud što je i ovo, od pada pod tursku čizmu, 1522., pa do konačnog oslobođenja, 1683. godine, bio dio bosanskog ejaleta. Gotovo dva stoljeća nije malo, tragova je moralo ostati i u jeziku.

A kad sam već kod Osmanlija, neću ići redom već „prikočiti“ pred jednom od mnogo turističkih tabli u gradu. U dnu table karta Scardone iz 1571., a u gornjem lijevom kutu slika Rustem-paše Opukovića, velikog vezira Osmanskog carstva u doba Sulejmana I. Veličanstvenog. Rođen je upravo u Skradinu oko 1500., a umro u Istanbulu 1561. godine. Oženjen, piše na tabli, sultanovom kćerkom Mihrimah. Sjećate se Sulejmana i Hurem? Ništa se ne kaže je li Mirimah dobio kao sposoban vojskovođa i upravitelj ili je bilo obrnuto, ali će, ako je točan podatak da se oženio tek 1539., a prije toga je obavljao niz značajnih dužnosti, prije biti ono prvo. Najveći dio njegovih zadužbina i danas stoji u Istanbulu, ali ih ima i u našim krajevima, primjerice sarajevski Brusa bezistan, koji i danas besprijekorno funkcionira, te most preko Željeznice na Ilidži.

Neki tvrde da nije Skradinjanin već da je rođen u Butmiru kod Sarajeva, ali mu onda nadimak Hrvat nekako „visi“: otkud Hrvati u 16. stoljeću usred Bosne? Ipak će prije biti Skradin, pogotovo što je neupitno da je u Istanbul odveden kao kršćansko dijete, u sklopu devširme, u narodu poznatije kao „danak u krvi“ Jedan od najbogatijih u Osmanskom Carstvu od njegova početka do propasti. U trenutku smrti, navode izvori, „na sebi“ je imao uknjiženih 815 posjeda u Rumeliji i Anadoliji, 476 mlinova, 1700 robova, 2900 ratnih konja, 1106 deva, 600 posrebrenih sedala, 130 pari zlatnih ostruga, 769 bogato ukrašenih sablji, 32 draga kamena, oko dva milijuna dukata u kešu i stotinu drugih čuda. Bit će da je, preskačući i doručak, i ručak i večeru, odvajao od usta, čim je skupio toliki imetak :) Šta je dao Skradinu i je li ovdje ikad za života došao? Bio je i jedan od najkontroverznijih, a uglavnom ga, uključujući tu i legendarnog Evliju Čelebiju, opisuju najcrnjom tintom koja postoji. Obrazlagati bi bilo dugo, ali je, eto, već zbog toga što je rođenjem odavde, Skradin ponosan na jednog takvog, a tabla je, moglo bi se reći, na počasnom mjestu, na rivi u „dudoredu“; Skradin je, i to se zna, prije dva stoljeća bio najveće uzgajalište svilene bube u Dalmaciji.

M.J. | Bljesak.info / Reljef na crkvi svetog Jeronima

Skradin inače doista ima što pokazati, što od starina koje su namrle prošle generacije, što od oplemenjujućih detalja iz novijeg vremena. I prije nego što se uđe u grad, mora se, baš mora, zastati kod grobljanske crkve svetog Jeronima. Da nije ničeg drugog do reljefa svetitelja na pročelju i latinskog zapisa ispod njegovih svetačkih nogu, bilo bi dovoljno. Uspijevam razumjeti da ju je obnovio biskup Anton Trevisan 1783., taman kad je ono u nas, po Bosni, harala jedna od najstrašnijih epidemija kuge. Spominje se i neki prokurator Mattheus. Inače je prvotna crkva podignuta u 16. stoljeću, ali Turci… A ondje gdje su sada grobovi bio je samostan klarisa. Blizu je i za novije doba gotovo originalna ploča o izgradnji, skromno rečeno, mosta, stvarno 110-metarskog vijadukta: godina je MCMLV, zapisano, dakle, kao da se sve dešava nekad u antičko doba, a ispod detaljni podaci i ugraviran crtež vijadukta.

A u gradu, na prvu, drugu, treću i svaku – romantika, i to ponajvećma ona mletačka: uske uličice, volti, kamena stepeništa što ne vode nikud, prolazi, gotovo sve nekako u stilu „skloni se da prođem“. Natpisi u kamenu, uglavnom na latinskom, mletački lavovi, ovakvi i onakvi, pločnici, moćno, umjetnički izvedeni balkoni i terase, ulični oltari, ali i drugi okamenjeni ostaci doba kad je ovo bila Serenissima Repubblica di Venezia. Posebna priča su prozori, „izvučeni“ naprijed iz zidova; uzalud se prisjećam desetaka i stotina mjesta koja sam putopisno obišao, ovakvih nema nigdje.

I oni što su grad ukrašavali u novije vrijeme potrudili su se da to njihovo stilski ne odudara, a to najbolje ilustrira brončani reljef s likom europski poznatog srednjovjekovnog slikara Juraja Ćulinovića (1433.-1504.), rođenjem Skradinjanina, inače zeta Jurja Dalmatinca. Uklapaju li se, primjerice, pomalo avangardno izvedena fontana na glavnom trgu ili isto tako riješen četverostrani sat, donacija jedne banke, ne bih znao reći. Prije ne nego da.

Poprilično je tužno što – iako se gradski oci očito trude – desetci zgrada još izgledaju kao da je njihovim golim ili ohrndanim fasadama i krovovima koliko jučer projurio neki zločesti uragan i svakoj udario pečat dotrajalosti, izdavši im putovnice za polaganu borbu za goli opstanak. Tek poneka zasja pa, kako se na takve rijetko naiđe, udari pravo u oči. Jasno, grad ne može sam, a država valjda uvijek nađe nešto preče.

Glavne građevine su, kao i u mnogim drugim malim gradovima, crkve. Jednu katoličku već spomenuh, ali glavna je kasnobarokna, usred grada, posvećena Porođenju Blažene Djevice Marije, narodski Maloj Gospi, po kojoj je nazvan i trg. Izgrađena između 1747. i 1757. na ostacima katedrale iz predosmanskog vremena, ali i džamije iz osmanskog doba, čiji tragovi se i sad vide na sjevernoj strani. Jednobrodna, s bočnim kapelama, barok i – zaključana :( pa mi je glupo nabrajati šta se sve vrijedno može vidjeti unutra.

M.J. | Bljesak.info / Grad ne može sam

Svana dva sveca u nišama bočno od vrata i zvonik tridesetak godina mlađi od crkve, dalek joj u metrima, a sad, oglavljen skelama, u svakom pogledu. Romanički prozorčići izviruju iza dasaka, široke bifore i lukovičasta kupola najbolje se, uz pomoć zooma, vide s Turine. Bljedoslovni natpis dalek, ali nekako i na njemu vidim potpis biskupa Antona Trevisana. Između su se udobno smjestila dva sarkofaga iz starohrvatskog groblja u Vaćanima, 9. stoljeće, ali odlično očuvana. Ima ih okolo još, i ne samo sarkofaga, ali će prije biti da su rimski. Predmnijevam da su se tu našli po razumu i vrijednim rukama fra Luje Maruna (1857.-1939.), jednog od pionira hrvatske arheologije, čija bista stoji koji metar dalje, a na rodnu kuću postavljena mu je spomen-ploča.

Još ću se kasnije vratiti ovom neobičnom čovjeku, a ovdje dodati samo to da nema nikog ni da otključa bogatu Skradinsku crkvenu zbirku. Posebno su me zanimale stare slike na drvenim daskama, sakupljene ovdje iz raznih slikarskih škola od 16. do 19. stoljeća; poželjeh ih usporediti s onih nekoliko što se čuvaju u bosanskim franjevačkim samostanima, ali mi se, eto, ne dade.

Pravoslavna crkva svetog Spiridona, podignuta 1876. u neogotičkom slogu, za mene neusporedivo ljepša od poprilično bezlične katoličke, ne samo da je zaključana već je – iako se drži naizgled stameno – tužna i pretužna. Nešto drugačija slika vidljiva je s Turine: voćnjak iza crkve uredan je, neko ga fino održava. Time ne želim reći da je neuredno išta na pročelju i oko ulaza, naprotiv, ikonice s obje strane vrata sjaje se u sjeni popodneva, ali… Ne znam koliko je pravoslavaca ostalo nakon posljednjeg rata; koliko god, taj broj je besmisleno i uspoređivati s onim predratnim. Pokazuje to i trava izrasla na balkonu ispod rozete na pročelju.

Popet ću se, ne budi mi mrsko, i do brdašca zapadno od gradića; tu počivaju zemni ostatci ovdašnjih pravoslavaca, a groblje krasi crkvica svete Petke, sagrađena 1895. godine. Također uredno, neko se brine, ali se po grobovima vidi da ljudi ovdje nema baš često.

Rekoh da Skradin i bez Nacionalnog parka „Krka“ ima dovoljno za putopis, a i da nema, ima džokera, vrijednog toliko da bi i on komotno mogao sam za se, u poseban putopis. Jest da ondje ne živi nijedan čovjek, ali svejedno ima dovoljno aduta. Od Skradina je udaljen 15 kilometara, zove se Bribirska glavica i jedan je od najznačajnijih arheoloških lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj.

M.J. | Bljesak.info / Crkva svetog Spiridona

Ovdje je, ne u Zagrebu, Splitu, Varaždinu…, već iznad sela Bribir bilo sjedište hrvatske države u 13. stoljeću. Povijest brdašca i okolnog kraja seže, naravno, kudikamo dalje i dublje, do pretpovijesti, točnije do paleolitika i brončanog doba, preko Liburna i antičke Varvarije pa do srednjovjekovlja. Iz svih tih razdoblja i svih međurazdoblja tragova ima i danas. Već iz ravnice ispod Bribirske glavice, štoviše s ceste udaljene nekoliko kilometara, vide se masivne zidine. Bog je, priroda je, ko li je, zaokruglio brdašce da mu nijedan vladar nije mogao odoljeti, naprosto je bilo savršeno za kontrolu ogromnog okolnog prostora. Kažem brdašce; i jest ako se gleda beskrajna ravnica oko njega, ali inače nije: zaprema površinu od oko 72 000 četvornih metara, a u tolikom prostoru bilo je sasvim dovoljno mjesta za sve koji bi ovladali brdom.

Fra Lujo Marun poduzeo je 1908. godine prva istraživanja, a budući da su potrajala, sagradio i kućicu blizu ulaza u kompleks. Bribirsku glavicu nazvao je „Hrvatskom Trojom“.

E, sad: prijestolnica Hrvatske, a uvrh brda pravoslavno groblje i crkva svetih Joakima i Ane, pa kako to može biti? Povjesničari i arheolozi prezentirali su podatke o samostanu svete Marije na Bribirskoj glavici i jasno ga locirali, čak je ovdje, malo nakon sredine 14. stoljeća, u franjevački red stupio prvi hrvatski svetac, sveti Nikola Tavelić. Dok su ovdje stolovali moćni Šubići, radilo se i gradilo, pogotovo za Pavla Šubića, „bana Hrvata i gospodara čitave Bosne“, umrlog 1312. godine. Sin mu Mladen nije bio ni blizu „jak“ kao on, a ni Mladenovi nasljednici, da bi Osmanlije 1523. godine samo udarili pečat na već gotovu priču o moći Šubića. Kad su i oni završili s igranjem svoje uloge, na ovo područje, ali ne na glavicu već u polje u podnožju, nekad u 17. stoljeću, iz Bosne doseljavaju Srbi. I naravno da će, kao što su svi svugdje radili, crkvu sazidati tamo gdje su vidjeli da je već postojala i – što je možda bilo isto toliko važno – gdje ima gotovog fino obrađenog kamena. Ima, naravno, i drugačijih gledanja: supruga Mladena Šubića bila je Jelena, sestra srpskog cara Dušana, a tadašnji velikaši imali svoje privatne kapele pa je, po toj teoriji, i Jelena mogla imati svoju, pravoslavnu.

Tako to biva, mijene su dio povijesti. Vrijeme uruši i prekrije zemljom sve, ali arheolozi nikad ne miruju, pa su nedavnim iskapanjima doslovno ispod današnje pravoslavne crkve otkopali ostatke starohrvatske crkve. Nekom se od domaćih nije svidjelo takvo otkriće, a eno ga, vidi se, rupa je i sad otvorena, pa je na turističkoj tabli ostavio sve ostalo, a nečim oštrim izbrisao riječ „starohrvatske“. Crkvica, izuzev prostog stola plus još jednog, s ikonom, na kome se skupilo nešto kovanica i jedna papirna od 10 kuna, te stalaka s metalnim kutijama za svijeće, prazna, valjda i zbog kopanja oko i ispod nje.

Fra Lujo Marun sigurno je bio svjestan bogatstva nalazišta, ali je teško mogao i slutiti da će istraživanja potrajati do danas, kamoli da će dosad biti istražena tek možda petina površine lokaliteta, što će reći da će se na Bribirskoj glavici, osim grobova umrlih pravoslavaca, kopati i narednih stotinjak godina. I ovo da spomenem: arheologija ga je toliko obuzela da je na kraju – a i sad mu, evo, stavljaju ono „fra“ – isključen iz franjevačkog reda.

Na Bribirskoj granici ponešto je obilježeno, primjerice (osim sadašnje crkve) prostrana samostanska crkva svete Marije, čiji su zidovi gdjegdje još uvijek sačuvani do visine od sva metra. Unutra puno nadgrobnjaka, u ukrašenih, čak i jedan mozaik, bit će zaostao od Rimljana; ovdje je, kako je ko dolazio, uzimao za se ono što mu je trebalo i što je mogao iskoristiti. Slično je i s ostacima dvorca bana Pavla; označeni, jasno omeđeni, vjerojatno, kao i ostalo, tek djelomično istraženi.

M.J. | Bljesak.info / Na Bribirskoj glavici

Ostalo su zidine, prilično jake i čvrste, stotinama metara uokolo. Šta je iz kojeg razdoblja, znaju stručnjaci, a mogu, s detaljne karte, doznati i znatiželjni posjetitelji, čak i slijepi, tu je i karta ispisana Morseovom abecedom. Ispred kuće u podnožju brda stoji mnogo kamenih nalaza, mada su oni najvrjedniji, naravno, pod ključem.

A ako na tren zaboravimo sve što spomenuh vezano za Bribirsku glavicu, dovoljna je, vjerujte mi na riječ, čudesna energija koja se ne da pretvoriti u riječi.

A Skradin… Magazin „Forbes“ prije nekog vremena je donio izjavu vrhovnog svjetskog imunologa i virusologa :) Billa Gatesa da je njegovo omiljeno ljetovalište – Skradin!!! Shvaćam da se do njegove jahte ne može bez desanta milijun puta žešćeg od onog kad su Švabe u Drvaru lovili Tita, vjerojatno ni tako, ali, dragi Skradinjani, dajte nađite neki način, poruke u boci ili štajaznam, i priupitajte ga za termine barem 7-8 narednih „pandemija“, prvih desetak pelcovanja preplašenih i naivnih te, recimo, hoće li naredna gripa biti promovirana, kao sad, u kugu ili možda u koleru ili variola veru? Prvu narednu pandemiju već je neki dan najavio, može valjda još koju. Hajde, striček Bill, hajde, filantrope, spasitelju svijeta, bože nakon Boga, ne budi toliko škrt, reci nam…